Kolasević Mehmed je rođen 15. aprila 1932. godine u Travniku (BiH) . Osnovnu i srednju školu također završio u Travniku. Nakon dvogodišnjeg odsluženog vojnog roka u Postojnoj preuzima
brijačku radnju od svog oca koja se nalazila nadomak Travnika u mjestu Dolac n/L, koju 1958. godine seli u
centar Travnika gdje se i danas nalazi. Iste godine tj 16.08.1958. odlučio se na
zajednički život sa svojom životnom saputnicom Rašidom koja kasnije
postaje i majstorica u Mehinoj brijačnici. Kako je ovo brijačnica sa
dugogodišnjom tradicijom stariji travničani ispričat će vam i
pokoju anegdotu i dogodovštinu iz mladosti, a mlade generacije
također se danas šišaju u poznatoj brijačnici. Zanat od
Mehe ispekli su i njegovi sinovi Adnan i Edin koji rade u brijačkoj
radnji, ukrašenoj fotografijama vrhova koje je Meho osvojio.
1948. godine
postaje član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Travnik koje je najstarije vatrogasno društvo u BiH (osnovano 1879. godine). Kroz bogatu
karijeru u vatrogastvu napredovao je od "vatrogasca 1. klase",
"rukovodioca akcije gašenja požara", "vatrogasnog sudije" "vatrogasnog podoficira" pa do "vatrogasnog
oficira". Od Vatrogasnog Saveza Jugoslavije 1990. godine dobija
diplomu "vatrogasna zvezda II reda" za izvanredne zasluge na
unapređenju zaštite od požara i vatrogastva. Aktivni član DVD Travnik od 1948. do 1992. godine , a od 1992. godine po statutu društva rezevni član društva.
Kao veliki zaljubljenik u motore,
među prvima u gradu kupuje motor i 1966. godine kao član auto-moto
društva Travnik učestvuje na svom prvom auto-moto reliju od
Jajca do Tjentišta, a 1967. godine i na drugom od Ilidže do Kotora. Od tada ne
izostaje ni na jednom "auto-moto reliju" kao što su "Sutjeska", "22.
Oktobar" i "AVNOJ". Vozačku karijeru je započeo na motoru, a krajem
60-tih nastavlja na četverotočkašu "NSU 1200" u narodu poznat kao "princ". Aktivni član AMD Travnik od 1960. do 1978. godine.
Učlanjenjem u Planinarsko društvo "Vlašić", 1968. godine,
postaje veliki zaljubljenik u prirodu i planine. Najuspješniji bh.
planinar, koji je nerjetko planinario sa svojom suprugom i sinovima,
obišao je 200 planinarski transverzala u
bivšoj državi i sa svake kao dokaz donio odgovarajuće pečate, značke
i suvenire ali i razna priznanja. U njegovoj bogatoj kolekciji
našla su se i priznanja planinarskih Saveza
Jugoslavije, BiH i Slovenije, te mnogih planinarskih društava. Posebno je zanimljiva jedna sveska sa otiscima pečata planinarskih domova i osvojenih vrhova i to hronološkim redom. Pored
toga obišao je još 26 vrhova u Alpama sa italijanske, švicarske,
francuske, austriske i slovenske strane, od kojih su Mon Blanc (4.807 m/nv), Gran Paradiso (4.067 m/nv), Grossglockner (3.798 m/nv)... 2. februara 1992. godine sa slovenskom
ekspediciom osvaja najviši vrh Afrike Kilimandžaro - Kibo (5.895 m/nv). Radi aklimatizacije prije uspona osvaja i
Mawenzi (5.275 m/nv) u Tanzaniji, tri vrha u Keniji - Batian (5.199 m/nv) ,
Nelion (5.138 m/nv) i Lenana (4.985 m/nv) te jedan u Ugandi - Ruvenzori (5.110 m/nv). Osvajački uspjesi transverzala i vrhova su prepričavani u Mehinoj brijačnici koja je bila okupljalište travničkih planinara kao i svratište planinara iz cijele EX Jugoslavije koji su prolazili kroz grad Travnik. TRAVNIČKI FIGARO je svoj 70-ti
rođendan proslavio popevši se zajedno sa planinarima planinarskog
društva "Konjuh" iz Tuzle na najviši vrh Balkana Olimp (2.917 m/nv) u Grčkoj. Sa Olimpom je krunisao svoju planinarsku karijeru, a sa ovim svim zavidnim uspjesima on će, za sigurno, biti svetionik i putokaz svim planinarima, sadašnjim i budućim, kako se istinski voli planinarstvo, planina i priroda , koje se mogu doživljeti zahvaljujući transverzalama i drugim planinarskim akcijama kao što su: marševi, maratoni i sletovi. Pored PD
"Vlašić" bio je član i PD "Borac"
Travnik, PD "Željezara"
Zenica i PD "Željezničar" Sarajevo .
Za
ostvarene rezultate u planinarstvu 1980. i 1989. godine izabran je
među deset najuspješnijih sportista godine u općini Travnik.
Dobar glas daleko se čuje, tako je Vladimir Fulgosi sa televizije Zagreb (TVZ) čuo za Mehu pa je došao u Travnik sa svojom ekipom i snimio emisiju o njemu, koja je emitovana 1989. godine u TV serijalu "KAKO ŽIVITE LJUDI?". Takođe i Vijeće Kongresa Bošnjčkih Intelektualaca nisu ostali njemi na njegovim uspjesima pa su ga svrstali u svoju knjigu pod nazivom "KO JE KO U BOŠNJAKA".
Penzionerske mirne dane provodio je na svom imanju na periferiji grada
baveći se voćarstvom, evocirajući uspomene sa mnogobrojnih pohoda,
izleta i putovanja sa suprugom. 03. decembra 2003. godine nakon duže i
teške bolesti preminuo je u 72. godini života